„Sretan je lav kojeg će pojesti čovjek, jer će tako postati čovjekom. Jadan je čovjek kojeg će pojesti lav, jer će lav i opet postati čovjekom.“
„Kralj životinja“ nije slučajan nadimak i nema isključivo i samo veze s biološkim karakteristikama lava kao životinjske vrste. Fascinacija lavom seže duboko u povijest, točnije u prapovijest. Iako nije najčešći prikaz paleolitičkog špiljskog slikarstva, ipak se kao motiv pojavljuje već i tada. Sumerski, akadski, asirski i babilonskih astrolozi i svećenici začetnici su složenog nauka o važnosti i simbolici lava. Antika je razdoblje u kojem se „ustoličio“ na tron, a srednjovjekovna crkva ga kasnije objeručke prihvaća i nasljeđuje.
Lav se u drevnoj mitologiji i Bibliji pojavljuje kao junak brojnih priča. Egipatski bog Ra, Heraklo i Isus se često pojavljuju u obliku mitskog lava putem kojeg snagom volje i božanskim dahom postižu besmrtnost. Faraoni su ih prigrlili u obliku sfinga – mitoloških bića koja čuvaju kraljevske grobnice, različitih glava, ali uvijek lavljeg tijela. Najpoznatija epizoda iz antičke mitologije zasigurno je borba Herakla i Nemejskog lava čiju kožu Heraklo kasnije nosi kao štit i amulet.
Brojni su biblijski mučenici završili u lavljim jamama. Možda najpoznatiji biblijski prikaz lava je onaj evanđelista Marka, koji se prikazuje u obliku krilatog lava. Slavu sv. Marka stoljećima je prenosila je Mletačka Republika, čiji se krilati lav i zaštitnik sv. Marko i danas nalazi u svakom uglu venecijanskog trga, zasigurno jednom od najljepših svjetskih trgova. Na tragu vlastite povijesti brojne suvremene države i danas imaju lava unutar svojih grbova.
U karlovačkom lapidariju dvije lavlje glave krase bočne akroterije monumentalne stele iz Topuskog. Lavovi su, kao što je ranije navedeno, simbol besmrtnosti i kao takvi su nerijetko motivi na rimskim nadgrobnim spomenicima. Plastično oblikovane lavlje glave sa svake strane zatvaraju trokutasti zabat kojim stela završava. Lavlja griva oblikovana je realistično i energično s naborima koji pokazuju bujnu lavlju dlaku koja je personifikacija lavovske snage. Čeljust im je otvorena s naglašenim očnjacima i jezikom. Desni lav je nešto bolje sačuvan i oblikovan od lijevog.
„Sretan je lav kojeg će pojesti čovjek, jer će tako postati čovjekom. Jadan je čovjek kojeg će pojesti lav, jer će lav i opet postati čovjekom.“, govori Isus u apokrifnom Evanđelju sv. Tome poručujući da nitko ne može čovjeka osloboditi neminovnog – smrti.
