Kostotresac Petra Lukšića

Zbirka industrijske baštine sadrži i neka prometna sredstva, a jedno od njih je najstarije i najzanimljivije sačuvano vozilo koje je prometovalo karlovačkim ulicama. Izloženo je na stalnom postavu, a riječ je o najstarijem biciklu na pedale u Hrvatskoj. Čini se da je još u voznom stanju, premda to već dugo nitko nije provjeravao.

Kao što se može pročitati u karlovačkim novinama Narodni glas iz 1911., ali i u suvremenoj tehničkoj enciklopediji, taj je bicikl u Karlovcu već 152 godine a 108 godina je u muzeju. Naime, karlovački trgovac Petar Lukšić posjetio je Svjetsku izložbu u Parizu 1867. godine i donio prvi bicikl u svoj grad. Muzeju je poklonjen 1911.

Očigledno, ovom biciklu nedostaje sjedalo i uzica pomoću koje se zatezalo kočnicu, i to tako da se uzica namota oko pokretljive osovine upravljača. Ono što nedostaje na izvornom predmetu nadoknađeno je na kopiji koju je načinio naš kolega restaurator. Ali o tome malo kasnije.

Zašto je upravo ovaj bicikl izdvojen kao preteča suvremenog bicikla, što je bila inovacija francuskih proizvođača, Pierra i Ernesta Micheauxa? Dotada su se bicikli pogonili odguravanjem od tla a zvali su se drenzinama. Novi pogon bile su pedale pričvršćene na osovinu prednjeg kotača, a pojavilo se i novo ime za takve bicikle, velociped. Stekao je, doduše, još jedno ime: bone-shaker odnosno kostotresac, što mnogo govori o neudobnosti vožnje na njemu. Drveni kotač okovan željezom poprilično se tresao. Ipak je kao model bio vro uspješan i u Europi i u Americi. Lančani pogon pojavio se 1885. a dvije godine kasnije i prve pneumatske gume.

U nas je tijekom vremena bilo mnogo prijedloga kako nazvati ovo prometalo: kotur, koturača, samovoz, trkalica, brzonoga, dvokolica. Karlovčani su često upotrebljavali izraz koturaštvo za vožnju biciklom. U Karlovcu biciklizam ima dugu tradiciju: ondje je još 1894. osnovan Hrvatski klub biciklista Napred a pet godina kasnije pridružili su se, kao jedan od osnivača, Savezu hrvatskih biciklistah.

Na stalnom postavu izložen je i Petrov portreta iz 1872. godine, a nabavljen iz obiteljske baštine, ovaj put od njegovog unuka. Portret je rad sjvernotalijanske slikarske radionice zvane Canzio Darin koja je bila utjecajna na području Hrvatske pa je odražavala ali i oblikovala ukus ondašnjih građana, ne samo za slikarstvo, već i za dostojanstveno i prestižno držanje i odjevanje. Ponosno držanje Petra Lukšića odražava ne samo njegove poslovne uspjehe već i njegovu društvenu i kulturnu artikulaciju. On je, naime, jedan od utemeljitelja karlovačke Narodne čitaonice, a bio je i predsjednikom čuvenog pjevačkog društva Zora.

Ako bi neki Karlovčanin u 19. stoljeću mislio da treba istaknuti svoje prvenstvo u nečemu, to bi i učinio, što bi u njegovom gradu bilo dobro prihvaćeno. Karlovac se rado dičio svojim prvacima, to je vrlo tipična retorika iz vremena hrvatskog narodnog preporoda ali i kasnije. U nacionalnim okvirima, ovo je grad s prvim “ilirskim” slikarom i prvom “ilirskom” pjesnikinjom, ovdje izlazi prve knjige na temu ekonomije i politike na hrvatskom jeziku, pjeva prvi hrvatski zbor, otvara se prva glazbena škola…

Obitelj Lukšić napredovala je u tom ozračju, pa nije neobično što su željeli veletrgovca Petra zabilježiti kao ponosnog vlasnika prvog velocipeda u Hrvatskoj. Petrov sin Hugo potrudio se da taj bicikl postane muzejski predmet pa ga se pronalazi na popisu prvih donatora Gradskom muzeju Karlovac koji 1911. tek pokušava oformiti svoju fundus, a zapravo još nema ni svoj prostor.

Osim toga, Lukšićev dućan nalazio se u najživljoj i najprestižnijoj karlovačkoj ulici, nekadašnjoj Rakovačkoj a današnjoj Radićevoj ulici, koja se učestalo pojavljuje na starim razglednicama.

Zašto načinit kopiju bicikla? Jedan mogući odgovor: da bi posjetitelji napokon dobili priliku da zadovolje potrebu za dodirivanjem muzejskih predmeta i da bi se umanjilo nervozu muzejskih djelatnika koji ih u tome nastoje spriječiti. No, kad je tome tako, možda također treba izići izvan zidova muzeja.

Naime, izrada kopije bicikla je dio programa Muzej u gostima, osmišljenog kao bi se obogatilo različito javne prostore i usmjerilo njihove posjetitelje u Gradski muzej. Istovremeno, ovakovo premještanje predmeta u novi kontekst također je i obogaćenje njihove interpretacije.

U Noći muzeja 2019. godine, kopija Lukšićevog kostotresca postavljena je u izložbenom prostoru karlovačkog slatkovodnog akvarija Aquatika. Gradski muzej i Aquatiku povezuje poslanje, to jest, skrb za zaštitu i promociju baštine. Suvremeni svijet sve više pridaje važnost biciklu kao ekološkom vozilu, a upravo se u okružju Aquatike može osvijestiti to koliko svaki naš čin, pa i izbor vozila koje koristimo, utječe na eko-sustav. Osim toga, zadovoljstvo vožnje bicikla, što podrazumijeva i bogatstvo opažanja kulturno-povijesnog krajolika, potvrđuje i sve veći broj ciklo-turista.