Prošlo je 200 godina od kada je Matija Petar Katančić objavio da se rimska postaja Romula nalazila kod Dubovca. Katančić sve do danas ima značajan utjecaj na znanstveni diskurs, a čini se da Karlovčani nisu pokazali značajno zanimanje za mogućnost da svome gradu, ili barem Dubovcu, pripišu antičko rodoslovlje. Nasuprot tome, u Mokricama općine Brežnica (SI), ostaci rimskog logora ispod starog grada identificirani su kao „Romula“ također u 19. stoljeću i još uvijek su dio identitetskog narativa (ako sudimo prema popularnim izvorima na internetu), premda za to nema znanstvene suglasnosti. Također, u Karlovačkom susjedstvu dugo je ustrajalo mišljenje da se Ozalj razvio iz rimske utvrde ili naselja Azelija, prvenstveno zbog sličnosti imena, a ime “Azelija” je sve do danas ostalo u svojevrsnoj popularnoj upotrebi.
Vjerojatno je za Karlovčane bio presudan rad domaćeg povjesničara Radoslava Lopašića, koji je prihvatio tezu o Mokricama kao Romulii (1879.), a ne referira se na Katančića, što ga zapravo čini usamljenim među hrvatskim (i ne samo hrvatskim) povjesničarima i geografima koji su u dobroj mjeri prihvatili Katančićev zaključak. Zanimljivo je da je, po svemu sudeći, Lopašić mnogo manje obeshrabrio mišljenje da je Ozalj Azelija, premda se izjašnjava da je to puko nagađanje bez ikakvih dokaza1.
Katančićevo i Mannertovo čitanje antičkih izvora
Franjevački erudit Katančić poznat je ne samo kao prevoditelj prvog cjelovito tiskanog Svetog pisma na hrvatski s latinskog, već i kao autor prve arheološke rasprave u Hrvata (1782.). Istraživao je geografiju hrvatskih krajeva u rimsko doba, a godine 1824. i 1825. u Budimpešti priređuje svoje izdanje antičkih itinerera koje izdaje Mađarsko sveučilište.
Dvosveščano izdanje u prvom dijelu donosi sljedeći komentar:
X. Romula. (…) Itinerer, putem od Senja prema Sisku, Romula; prikazana Quadrata u produžetku, s istim razmakom na obje strane. Brojevi vode do Karlovca, grada koji je nazvan po Karlu Austrijskom, izgrađen 1579. godine na ruševinama starog grada kako bi se suprotstavili Turcima; zbog toga se ne pojavljuje u starijim kartama, već se pojavljuje susjedno selo Dubovac, poznato kao Hirschvogeliov Dowowacz, a nalazi na ugodnom mjestu, pod brdom, oko dvije milje zapadno od grada. Ovdje se danas i dalje susreću ceste koje dolaze iz Senja i Ljubljane. Dubovac znači mjesto prekriveno drvećem – možda je nekada bio svetište posvećeno nekom božanstvu, kao što su Latini rekli: ‘Romula’. Mannert nije poznavao Romulu.
(Spomenuti su kartograf August Hirschvogel (1503. – 1553.), na čijim vrlo poznatim kartama je Dubovac zabilježen kao Dowowacz, i povjesničara Konrad Mannert.)
Katančićevo spominjanje inače nepostojećih „ruševina na kojim je sagrađen Karlovac“ svjedoči da nije dobro obaviješten o okolnostima osnutka Karlovca, premda način na koji govori o „ugodnom krajoliku“ zvuči kao da ga je možda posjetio. Zanimljivo je da riječ „Romula“ tumači kao da označava svetište nekog božanstva, a „Dubovac“ kao mjesto pokriveno drvećem, što zajedno priziva sliku svetog gaja (šumarka). Nije nam poznat neki drugi izvor koji na taj način tumači toponim „Romula“, premda valja spomenuti i to da taj toponim nije jedinstven. Naime, u antičkim izvorima, o kojem će biti riječi kasnije, postoji još jedna „Romula“, ona u provinciji Daciji, na teritoriju današnje Rumunjske. Ova Romula sagrađena je na ruševinama starijeg dacijskog grada Malve, a imala je status municipija (nakon 117. godine) pa kolonije. Uz pretpostavku da Katančić poznaje povijest dacijske Romule, moguće je da se njegovo pisanje o „Karlovcu sagrađenom na ruševinama starijeg grada“ zasniva na rasuđivanju po analogiji2.
Katančić nije u pravu što se tiče Mannertovog nepoznavanja Romule. Naime, još 1812. u Nürnbergu izlazi njegovo djelo o geografiji Grka i Rimljana s opisima područja Trakije, Ilirika, Makedonije, Tesalije i Epira. Uz Romulu piše:
Romula, 10. milja od prethodne. Ova Romula je Karlovac, današnji glavni grad Hrvatske. Dokaz se nalazi djelomično u smjeru i duljini ove ceste, koja iznosi 48 milja ili ne punih 10 njemačkih milja; djelomično i na drugoj važnijoj cesti, koja je išla od Emone (Lanbach) preko Noviodunuma, Romule, do Siscie (Sisak), a držala se vrlo blizu današnje poštanske ceste. Smjer te ceste i navedene udaljenosti objašnjavaju Noviodunum kao današnji Novigrad i ovih 10 milja bližu Romula kao Karlovac. Nastavak te ceste vodio je prema Quadrati, 14 milja istočno od Romule, kod današnje poštanske stanice Vojnić. Ad Fines, 14 milja od prethodnog, nešto zapadno od današnjeg Gline, uz rijeku koja se ulijeva u Kupu.
Ovdje je lako uočljivo nepozavanje terena. Suvišno je komentirati Karlovac kao glavni grad Hrvatske, Dubovac se zapravo ni ne spominje, a i Novigrad je u stvarnosti prilično bliže nego li je to Manert protumačio.
Mannert i, očito nezavisno od njega, Katančić, ubiciraju Romulu kod Karlovca odnosno Dubovca, dajući tako, makar posredno, Karlovcu antičko rodoslovlje.
Teza da je Karlovac odnosno Dubovac Romula počiva na nastojanjima da se usuglase dva antička izvora: Antoninov itinerar (Itinerarium Antonini Augusti), datiran na razdoblje između 280. i 290. godine, i Tabula Peutingeriana, srednjovjekovni prijepis izgubljenog rimskog izvornika, datiranog između 335. i 366. godine. Itinerar je popis, a Tabula je kartografski prikaz. Oba spominju Romulu koja nas zanima, premda na različitim, još uvijek bliskim, prometnicama. Također, spominju i istoimeni grad u Daciji.
U Itinereru, Romula se spominje na cesti između Senja i Siska, kao treća postaja prije Siska: nakon nje dolaze Kvadrata (Quadrata) i Kod Granice (Ad Fines). Ove dvije potonje postaje javljaju se još i na popisu postaja na cesti između Ljubljane i Siska, što bi značilo da se nakon Romule spomenute ceste spajaju. Za razliku od pravca Senj-Sisak, pravac Ljubljana-Sisak prikazan je i na Tabuli. Očekivano, Kvadrata i Kod Granice nalaze se na tom pravcu, no ovaj put pridružena im je i Romula, kao treća postaja prije Siska. Stoga nije neobično da je Katančić identificirao Romulu kao prometno čvorište cesta koje pristižu od Ljubljane i Senja te vode do Siska. Za njega je upravo prisustva Romule na dvije različite ceste razlog za osporavanje u njegovo vrijeme prevladavajuće pretpostavke da put od Ljubljane do Siska u cijelosti vodi dolinoma Save, a kao začetnika takvog čitanja antičkih izvora navodi Schönlebena (Johann Ludwig, 1618. – 1681., kranjski teolog i povjesničar).
Jedno izdanje Antoninijevog Itinerera koje u svom indeksu navodi Karlovac, ali i Budački kao moguće lokalitete Romule, izlazi u Berlinu 1848. U tom izdanju koje uređuju filolog i povjesničar Gustav Parthey (1798. – 1872.) te knjižničar Moritz Pinder (1807. – 1871.), stoji: Romula… Karlstadt (Männert), Budachki (Lapie) vii. Ubikacija se, dakle, zasniva na radu Konrada Mannerta i francuskog kartografa Pierrea M. Lapiea (1777. ili 1779. – 1850.).
Već u Katančićevo vrijeme, ubikacija Romule uz Savu imala je najsnažniji oslonac u djelu “Cosmographia” anonimnog geografa iz Ravenne koje se obično datira na početak 8. stoljeća3. Romula se spominje kao jedna od postaja uz cestu između Drave i Save, između postaje Fines i mjesta Nomiduni (prije rimski Neviodunum). Očito, ovaj mlađi izvor ne doprinosi usaglašavanju dva starija, dapače, otvara nove prijepore.
Premda bez konkretnih dokaza, austrijski arheolog Alfonz Müllner (1879.) ubicira Romulu na polje između Mokrica i Jesenica na Dolenjskem. Kao još jedna mogućnost spominju su i Prilipe kod Čateža kod Brežica.
Kao što smo već spomenuli, Katančićeva teza i danas je utjecajna u stručnim krugovima, iako suvremena slovenska arheologija identificira Romulu uz Savu, u Ribnici kod Jesenice. Najsnažniji dokaz da je ovaj lokalitet koji se istražuje od 1958. godine Romula jest olovna pločica s imenom mjesta pronađena prilikom istraživanja od 2001. do 2004. godine4.
Zavisno i nezavisno od Katančića
S Katančićem su se usuglasili naši suvremenici Gavro A. Škrivanić, Zdenko Burkowsky, Mirko Marković i, naposljetku, Hrvoje Gračanin kojem također dugujemo rekonstrukciju ovog niza kojem i sam pripada. Kao utjecajne posrednike njihovog tumačenja antičke mreže prometnica dodajmo k tome još i Mirelu Altić i Petra Feltra.
Teza o antičkom rodoslovlju Dubovca nije u svoje vrijeme odjeknula Karlovcem, premda je antičko nasljeđe bilo od stanovitog interesa karlovačkom povjesničaru Radoslavu Lopašiću koji se ne osvrće na Katančićev rad. U svojoj monografiji o Karlovcu iz 1879., Lopašić Romulu smješta u Mokrice, što ga ne priječi da karlovačko područje prepozna kao prometno čvorište i da suvremene prometnice smatra sljednicama antike: ‘…okolicom karlovačkom na međi gornje Panonije i Japidije križale su se važne ceste, namijenjene već tada trgovačkomu prometu, s jedne strane prema moru do Senie, a s druge strane do Siscie i Romule (Mokrica) preko Bilbilisa (Jastrebarskog ili Repišća) pravcem kojim tuda i danas ceste teku.’5 Lopašić piše pozivajući se većinom na radove objavljene u “Vjestima povijesnog društva za Kranjsku” (Mitteilungen des Historischen Vereins für Krain) između 1846. i 1864. godine, pa je upoznat s radom istraživača (Schönleben, Linhardt i Costa) koji na karlovačkom području traže Quadratu, u oba prije spomenuta antička izvora naznačenu kao drugu postaju prije Siska: posve očekivano, ako se Romulu ubicira kod Mokrice. Sam Lopašić najviše je zainteresiran za ono što može saznati iz raznih pisanih izvora, počevši od 14. stoljeća, pa se i uglavnom uzdržava od razmatranja starijih razdoblja Dubovca.
Više od 40 godina kasnije, Gjuro Szabo (1920.) svjedoči (i osporava) uvriježeno mišljenje da su se srednjovjekovni gradovi, zapravo burgovi, mahom razvijali iz rimskih utvrda. Općenito smatra vjerojatnim da se srednjovjekovni grad razvio iz prethistorijskih utvrda, a za Dubovac kaže da je pravi srednjovjekovni grad, valjda plemenski grad dubovačkoga plemena6. Razvidno je da trend pripisivanja antičkog porijekla uzmiče u korist, Szabovim riječima, autohtonosti – u njegovom se diskursu, naime, “prapovijest” se spontano prevodi u “autohtonost”. Svakako je riječ o razvoju znanosti, ali također i o ojačanom prestižu “autohtone” pozicije. Interes istraživača i zainteresirane javnosti sve više se okreće od antike prema prapovijesti!
***
Za suvremene arheološke uvide u lokalitet Dubovac konzultirati:
Čučković, Zoran; Čučković Lazo. Arheološko istraživanje na starom gradu Dubovcu 2001. godine. 2011. Opvscvla archaeologica 35/1. Arheološki zavod Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Zagreb. 65-132.
https://hrcak.srce.hr/file/112051
Tkalčec, Tatjana; Karavanić, Snježana; Kudelić, Andreja. 2011. Zaštitna arheološka istraživanja na Starom gradu Dubovcu 2009 – 2010. Godišnjak Instituta za arheologiju 7/1 (Annales Instituti Archaeologici). Institut za arheologiju. Zagreb. 74-80.
https://hrcak.srce.hr/file/133021
Tkalčec, Tatjana; Karavanić, Snježana; Kudelić, Andreja. 2014. Stari grad Dubovac od prapovijesti do novog vijeka. Arheološka istraživanja u porječjima Kupe, Korane, Mrežnice i Dobre, Izdanja Hrvatskog arheološkog društva. Raguž, Krešimir (ur.). Hrvatsko arheološko društvo. Karlovac.
https://www.croris.hr/crosbi/publikacija/prilog-skup/619534
Starija literatura koja se referira na Dubovac:
Augustus, Antoninus. 1848. Itinerarium Antonini Augusti et Hierosolymitanum. Ur. Parthey, Gustav Friedrich Constantin; Pinder, Moritz Edward; Hasio, Carolo Benedicto. Impensis Friderici Nicolai. Berlin.
Katancsich, Math. Petri. 1824. Orbis Antiqvvs Ex Tabvla Itineraria, Qvae Theodosii Imperatoris Et Pevtingeri Avdit Ad Systema Geographiae Redactvs Et Commentario Illvstratvs. Pars I. Svmptibvs Typographiae Regiae Vniversitatis Hvngaricae. Bvdae.
Katancsich, Math. Petri. 1825. Orbis Antiqvvs Ex Tabvla Itineraria, Qvae Theodosii Imperatoris Et Pevtingeri Avdit Ad Systema Geographiae Redactvs Et Commentario Illvstratvs. Pars II. Svmptibvs Typographiae Regiae Vniversitatis Hvngaricae. Bvdae.
Lopašić, Radoslav. 1879. Karlovac: poviest i mjestopis grada i okolice. Matica hrvatska. Zagreb.
Lopašić, Radoslav. 1895. Oko Kupe i Korane: mjestopisne i povjestne crtice. Naklada Matice hrvatske. Zagreb.
Mannert, Konrad. 1812. Geographie der Griechen und Römer, aus ihren Schriften dargestellt von M. Konrad Mannert Lehrer an der Schule zu St. Sebald in Nürnberg: Thracien, Illyrien, Macedonien, Thessalien, Epirus. Nürnberg.
Szabo, Gjuro. 1920. Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji. Matica hrvatska. Zagreb.
Ostala literatura i izvori:
Altić, Mirela. 2018. Povijest kartiranja grada Karlovca i njegove funkcionalne regije. Rukopis.
Slukan-Altić, Mirela. 2003. Povijesna kartografija: kartografski izvori u povijesnim znanostima. Bibliotheka Geographia Croatica. Merdijani. Samobor.
Feltar, Petar. 2015. Hrvatske povijesne ceste-Karolina, Jozefina i Lujzijana. Bibliotheca Geographia Croatica. Izdavačka kuća Meridijani. Zagreb-Samobor.
Gračanin, Hrvoje. 2010. Rimske prometnice i komunikacije u kasnoantičkoj južnoj Panoniji. Scrinia slavonica 10/1. Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje. Slavonski Brod. 9-69.
Gračanin, Hrvoje. 2008. Rimska Južna Panonija v času svetega Martina Tourskega (Roman South Pannonia in the Time of St. Martin of Tours). Sveti Martin Tourski kot simbol evropske kulture (Saint Martin de Tours, symbole de la culture européenne). Ur. (ed.) Arambašić, Jasmina. Mohorjeva založba. Ljubljana. 45-67.
Lazar, Irena. 2020. Romula-Ribnica. Manjša rimska naselja na slovenskem prostoru (Minor Roman settlements in Slovenia). Ur. (ed.) Horvat, Jana: Lazar, Irena; Gaspari, Andrej. Založba ZRC; Opera Instituti Archaeologici Sloveniae 40. Ljubljana. 387-402.
Tudor, D. 1976. ROMULA-MALVA. The Princeton encyclopedia of classical sites. Ur. (ed.) Stillwell, Richard. MacDonald, William L. McAlister, Marian Holland. Princeton, N.J. Princeton University Press. Raspoloživo na mrežnim stranicama “Persus Digital Library”:
https://www.perseus.tufts.edu/hopper/text?doc=Perseus%3Atext%3A1999.04.0006%3Aentry%3Dromula-malva [pristupljeno 2. 2. 2024.].