Nezadovoljstvo zbog 20-godišnje vladavine bana Khuena-Héderváryja te financijske ovisnosti Hrvatske o Ugarskoj kulminiralo je početkom 1903. godine zabranom organiziranja javnih skupština kao reakcija na ugarsko odbijanje za poboljšanjem financijskih uvjeta u Hrvatskoj. Izbijaju prosvjedi protiv zabrane organiziranja skupština. U Karlovcu se skupština, pod novim načelnikom dr. Ivanom Banjavčićem, usprkos zabrani, održala 6. travnja i na njoj je bio prisutan i Stjepan Radić, iako mu nije bilo dozvoljeno govoriti. Skupu se obratio na domjenku poslije skupštine govoreći o ustavnim pravima i svijesti naroda. Uz njega govor je održao i Milan Marjanović, a oba govora objavilo je „Svjetlo“ koje je zbog toga bilo zaplijenjeno.
inv. br. GMK-IKMP-747 G
Nakon sukoba vojske i seljaka koji su skinuli mađarsku zastavu sa željezničke postaje u Zaprešiću 11. travnja i smrti seljaka Ivana Pasarića, demonstracije se nezaustavljivo šire.
Tako je i u Karlovcu u nedjelju, 26. travnja oko 21.30 sati došlo do nemira na željezničkom kolodvoru na Baniji. Porazbijani su prozori na kolodvorskoj zgradi, svjetiljke u unutrašnjosti zgrade, dvije klupe i inventar restauracije III. razreda. Razbijena su i stakla na stanu šefa postaje Petra Pokrajca te se pokušalo provaliti u njegov stan. Ozlijeđenih nije bilo, a ukupna šteta procijenjena je na 1000 forinti.
Oružnici i redari stigli su na kolodvor kad su nemiri već završili.
Idućih dana traje istraga koja dovodi do brojnih uhićenja. U grad dolaze Veliki župan Bude pl. Budisavljević, zamjenik kr. državnog odvjetnika dr. Kaurić te istražni sudac Alfred Biskontini. Podaci o privedenim, kao i o onima protiv kojih je pokrenut istražni postupak, razlikuju se. Očito je broj privedenih bio izuzetno velik („pune uze u kot. oblasti i kot. sudu“), spominje se čak 60 do 70 osoba što je prema „Svjetlu“ dovelo do veće uznemirenosti u gradu negoli sami događaj na željezničkom kolodvoru. (Svjetlo, god. XIX, br. 18 od 3.5.1903., str. 4.) I broj osoba optuženih i otpremljenih u istražni zatvor u Zagreb varirao je u tisku od 7 do 26 osoba.
Ono na čemu inzistiraju službena izvješća je da su u nemirima sudjelovali isključivo trgovački pomoćnici, trgovački i obrtnički naučnici te nekoliko radnika, pod vodstvom radničke omladine, a da su karlovački građani nemire najoštrije osudili. No, novinski napisi pokazuju da su se među privedenima nalazili i pripadnici građanstva i intelektualne elite – dr. Ivo Badovinac, pravnik Žanić te slikar Reichherzer, koji su zajedno s trgovcem Koraisom pušteni iz pritvora nakon što za njih kod gradskog načelnika dr. Ivana Banjavčića intervenirali visokoobrazovani karlovački građani. I za uhićene trgovce, trgovačke pomoćnike i naučnike interveniralo je predsjedništvo karlovačke podružnice Hrvatskog trgovačkog društva „Merkur“ (Šašek, Malović, Lukšić). Pušteni su zbog nedostatka dokaza.
J. Patzelt, Dr. Ivo Badovinac, inv. br. GMK-P-585
Krajem srpnja 1903. godine izrečene su presude 23 osobama. Kako sa zgrade nije skinut niti jedan mađarski natpis, događaj nije bio okvalificiran kao politički čin.
Ljudevit Lucio (Lucijan) Reichherzer, ljekarnik i samouki slikar (Varaždin, 1879. – Bjelovar, 1917.) potječe iz poznate medičarske obitelji. Nakon događaja 1903. godine emigrirao je s obitelji u SAD gdje je proveo 10 godina. Vratio se bolestan od tuberkuloze i ubrzo umro.
L. Reichherzer, Sajmište, inv. br. GMK-IKMP-753 G
Na osam mjeseci teške tamnice osuđeni su Ferdinand Mekovec i Pajo Ratković, dok je uvjetno na šest mjeseci osuđeno 11 osoba, na četiri mjeseca tri osobe te jedna osoba na dva mjeseca popravilišta. Oslobođeno je sedam osoba. Najstariji među osuđenima bili su Mekovec i Ratković s 27, odnosno 24 godine. Većina osuđenih bili su zaista trgovački i obrtnički naučnici u dobi od 14 do 21 godinu. Po izricanju presude osuđenici su pušteni kućama te su se vlakom vratili u Karlovac. Na željezničkom kolodvoru dočekalo ih je mnoštvo s trobojnicama na prsima te su pjevajući domoljubne pjesme, uz simpatije građana, ušli u grad i okupili se kod Lopašićevog spomenika.
Ovaj događaj učvrstio je redarstveno povjereništvo u Karlovcu koje je na zahtjev načelnika dr. Banjavčića vlada ukinula tek 31. prosinca 1904. godine.
6 mjeseci uvjetno:
Dragutin Čulig, 16 godina, opančarski pomoćnik
Stanko Jurajevčić, 15 godina, stolarski pomoćnik
Ivan Klipa, 14 godina, trgovački naučnik
Gjuro Kolak, 14 godina, trgovački naučnik
Ivan Lisac, 21 godinu, brijački pomoćnik
Ivan Lovrenček, 17 godina, krojački pomoćnik
Milan Poldrugač, 18 godina, urarski pomoćnik
Dragutin Poldrugač, 17 godina, knjigovežni naučnik
Petar Poldrugač, 19 godina, knjigotiskarski naučnik
Blaž Unadić, 18 godina, sluga
Gjuro Grdešić, 15 godina, brijački naučnik
4 mjeseca uvjetno:
Zvonimir Leustek, 17 godina, slagarski naučnik
Ivan Grdešić, 15 godina, brijački naučnik
Vilko Skroban, 15 godina, brijački naučnik
2 mjeseca popravilišta uvjetno:
Franjo Podgornik, 14 godina, brijački naučnik
Oslobođeni:
Miroslav Katzler, vrtlar
Stjepan Špehar, postolarski pomoćnik
Ivan Fujka, krznarski naučnik
Mijo Milašinčić, postolarski naučnik
Ivan Mrzalj, trgovački naučnik
Antun Paučić, postolarski pomoćnik
Ivan Piškur, postolarski pomoćnik.
Literatura:
Bogdanov, V. Hrvatski narodni pokret 1903/4. Zagreb, 1961.
Karlovački leksikon, ur. Ivan Ott, Zagreb, 2008.
Kreačić, G. O obiteljskim vezama triju karlovačkih građanina iz 19. stoljeća: Alojza Duquenoisa, Ivana Reichherzera i Franza Zihaka. Arh. vjesn. 62 (2019), str. 157-184.
Svjetlo, god. XIX, br. 18 (3.5.1903.): str. 4.
Svjetlo, god. XIX, br. 19 (10.5.1903.): str. 4.
Svjetlo, god. XIX, br. 29 (19.7.1903.): str. 4.
Svjetlo, god. XIX, br. 30 (26.7.1903.): str. 4.
Vrbetić, M., Szabo, A. Karlovac na razmeđu stoljeća 1880-1914. Zagreb, 1989.