Plovidba Kupom od Karlovca do Siska, istraživačka ekspedicija (remake)

Volonterski kamp Gradskog muzeja Sisak projekt je Pedagoškog odjela Gradskog muzeja Sisak koji se provodi od 2008. godine, a okuplja volontere, studente povijesti i povijesti umjetnosti, arheologije, etnologije i kulturne antropologije iz svih dijelova Republike Hrvatske. Osnovna je ideja kampa obrađivanje aktualnih tema koji su predmet trenutnog istraživanja i rada stručnih djelatnika Muzeja, a koje provode studenti praktičnim radom na terenu. Osim ispunjenoga cilja, studenti se upoznaju s bogatom baštinskom ostavštinom grada Siska i okolice koja je vidljiva na svakome koraku u našemu gradu, ali i zbirkama koje čuva i izlaže Gradski muzej Sisak.

Do 2020. godine održano je 10 kampova na kojima je sudjelovalo više od pedeset studenata, teme su se mijenjale iz godine u godinu ovisno o interesu istraživanja stručnih djelatnika Muzeja: od popisivanja spomeničke baštine, stručne obrade predmeta iz muzejskih zbirki, istraživanja nematerijalne baštine kao i terenska etnografska istraživanja.

Projekt Volonterski kamp Gradskog muzeja Sisak prepoznat je i od muzejske zajednice te je za projekt, voditelj i autor kampa, viši muzejski pedagog Gradskog muzeja Sisak Marijan Bogatić primio nagradu Hrvatskog muzejskog društva za najbolji realizirani pedagoško-edukacijski program u 2015. godini.

Ovom izložbom predstavlja se jedan od kampova, kada se u sklopu Volonterskog kampa Gradskog muzeja Sisak 2014. godine organiziralo zahtjevnu akciju, plovidbu čamcima rijekom Kupom od Karlovca do Siska. Kroz desetak je dana zadatak bio proći rutu s ciljanim zaustavljanjima i obilaskom terena te bilježenjem etnografskih značajki kraja kroz koji se prolazi.

Pod vodstvom Katice Mrgić, više kustosice etnologinje i voditelja projekta i muzejskog pedagoga Marijana Bogatića studenti su povedeni kroz taj bajkoviti kraj i na nezaboravan im se način pružila slika Pokuplja i njegova nasljeđa.

Plovidba, zaustavljanja, terenski rad, presnimavanja i klasificiranja materijala odvijali su se kroz dnevnu rutinu i osvajanja novih kilometara. Iskustvo terena iz prve ruke donijeli su kontakte i upoznavanje sa stanovništvom kroz razgovor, snimanje arhitekture i ostale zanimljivosti, potragu za ostacima tradicijskoga nasljeđa i promatranje stanja nekada karakterističnih i prepoznatljivih osobina kroz potenciranje ispitivanja o pojedinim elementima.

Suradnja muzejskog pedagoga i etnologa Gradskog muzeja Sisak dovela je do odabira ove teme i njezina planiranja i provođenja. Prenijeti dio iskustva ovoga će puta biti, nadaju se, isto takav događaj.

Pregledom teritorija, a s obzirom na određeni broj dana koliko traje kamp i na sredstva, trebalo je podijeliti rutu sa željenim zaustavljanjima što se tiče materijala i bitnosti koje slijede, ali i pristupačnih mjesta za pristajanje i podizanje kampa. Odabir je trebao biti strateški, odnosno da se pokriju takozvani najbitniji dijelovi (najznačajniji prema materijalu iz dnevnika putovanja 1923. godine) i da razmak između pristajanja/plovidbena dnevna ruta po prilici budu jednaki. Koristili su se daljinarom vodnoga puta rijeke Kupe od Siska do Ozlja. Razmaci su bili od 10 do 20 kilometara. I cestovnu su rutu prošli autom kako bi pregledali teren i odabrali mjesta za postavljanje kampa. Razgovarajući s kolegama karlovačkog muzeja, odredili su da će krenuti s mjesta zvanoga Gaza. Potrebno je naglasiti da su svi to napravili prvi put i da je to bilo pionirsko iskustvo. Pred sam je polazak uslijedilo snabdijevanje namirnicama i dogovor za logističku podršku iz muzeja u vidu domara i kombija. Potrebni materijali za studente za teren, kao što su šatori, vreće, pribori nabavljeni su ranije. Ali i potvrde, upute i provjere prije dolaska poput, znate li plivati?

Opće smjernice – zadatak ekspedicije iz 1923. godine bilo je sustavno skupljanje sveukupne građe o seljačkoj tradicijskoj kulturi stručnim putovanjem.

Svrha:

1. proučavanje općih i posebnih etnoloških problema;

2. upoznavanje etnografske građe na terenu radi determiniranja predmeta iz postojećega fundusa;

3. nabava predmeta radi upotpunjavanja zbirki;

4. propagiranje muzejskih interesa, kao i pronalaženje terenskih povjerenika.

Svrha putovanja jasno je definirana: „…da se kraj uz Kupu počevši od Karlovca pa do Siska prouči s etnografskoga stajališta i to naročito s obzirom na materijalnu kulturu tamošnjeg pučanstva… Napose se išlo i za tim, da se utvrdi, dokle na zapad seže tip nošnje sisačko-petrinjske, kao najkarakterističnije za gornju hrvatsku Posavinu. Uza to je bilo jedno od najvažnijih pitanja da se riješi: tip seljačke drvene arhitekture spomenutog područja a pored toga i narodno ribarstvo na Kupi pa sav kućni obrt, navlastito tkanje, vezenje i drvorezbarstvo (Acta II)“.

Naš zadatak: obratiti pažnju na zapise ekspedicije iz 1923. godine i ispitati na što nam njihovi zapisi skreću pažnju; uz to, tražili smo nasljednike spomenutih osoba, ostatke spomenutih građevnih objekata i tako dalje. Ispitivali smo ljude jesu li čuli za ekspediciju iz 1923. godine, zna li itko išta o tome i slično.

Prvenstveno, upoznati kraj na specifičan način, kulturnu i prirodnu baštinu te doprinijeti očuvanju iste!

Sabiranje dojmova i zaključak – Što smo dobili?

Dnevnik i utisci s putovanja

Ponedjeljak. Okupljanje i upoznavanje, presica. Treba ukrcati i prebaciti čamce.

Utorak. Utrpavanje hrane i doprema osobnih stvari. Krećemo. Nema cigareta!? U Karlovcu – neće upaliti čamac, ali pomoć je blizu. Podjela u dvije grupe – posade s dva čamca. Krećemo iz Gaze na rutu Karlovac – Sisak. Prvo otiskivanje i prva usaglašavanja. Pristajanje na razmeđi dva sela: večera – roštilj. Kiša i poziv upomoć načelniku. U dobrovoljnom vatrogasnom društvu tvrde su daske, ali smo pod krovom; dečki u nemilosti na otvorenom pod nadstrešnicom. Domar Krešo i naš kombi dobro dođu kao potpora.

Srijeda. Luka/Rečica: selo do sela, sunčano jutro, kava u kafiću, hrana, prvi teren i prve svađe. Možda najbolji i najljepši teren. Nošnja, kamen za falde, galerija Žunac. Podijelili smo se: cure u Rečicu, dečki u Luku. Plovidba i pristajanje u Šišljaviću; sir od mještana, blato, kopanje kanala, podizanje kampa i oluja nad olujama. Dogovaramo odlazak do društvenog doma da smo na suhoma. Odustajemo – ipak noć na obali; šator je izdržao!

Četvrtak. Buđenje, blato, teren – odličan teren i puno informacija. Arhitektura, korabi lađa drvarica/žitarica. Prvo kupanje: voda je užasno hladna! Idemo prema Štefankima. Prvi problemi u vožnji: grebeni kod Sredičkog! Pristajanje u Štefankima – najljepše mjesto za logor, ugodna večer uz pivo na osami u visokoj i mekoj travi. Nezgoda s Marijem.

Petak. Štefanki su razvedeno selo po brežuljcima, iznimna iskustva na terenu. Mario se vratio, a i jogurti stižu s Krešom; juhica. Idemo prema Pokupskom. Najbolji komad vožnje – za snimanje dokumentarca. Brzaci Degoj, otoci, rafting; predivne plaže uz put i naša mala nova prijateljica Antonija s djedom, mješancem pekinezera i pačićima. Stižemo u Pokupsko na kupalište. Načelnik nas pozdravlja i nosi nam večeru. Netko nam je ukrao pivo ili je otplutala?!

Subota. Kupanje i za mene dan odmora. Hrane napretek. Jutarnja kava i prašni put do kafića; topla voda u WC-u. Bijela nošnja posavskog tipa i pjesme. Idemo za Vratečko, putem prolazimo kraj sprudova u Brkiševini (žao nam je što smo promijenili plan!). Bogi razočaran Vratečkom, kampiramo na obali. Visoka i meka trava; bijeli veliki pas nas pazi i mazi; kupanje. Martina nas mazi hranom.

Nedjelja. Teren odličan – razmilili smo se posvud. Domaći i vikendaši; unos nošnje s mladenkama. Krećemo za Letovanić. Prekrasan dan, svi su na Kupi i kupaju se uz put, puno je kupališta. Pristajemo kod Škofača, Jura nas vodi u prekrasnu katnicu. Cure spavaju na katu u sobi na podu, dečki ostaju vjerni kampiranju. Opuštamo se i osjećamo kao kod kuće: kupanje, roštilj, salate, piva, oko vatre smo.

Ponedjeljak. Kišni dan; dogovorili smo se da radi prognoze ostajemo još jednu noć. Žao nam je što propuštamo Malu Goricu. Kod Božidara smo, priča nam i pokazuje svoje sakupljeno blago. Razvedrava se; hrana i odmaranje.

Utorak. Kiša – što ćemo? Uz rakijicu za put krećemo prema kući. Šteka nam mali čamac. Pristajemo par puta: Brest, Petrinja. Izdržali smo. U Mošćenici se čujem s ravnateljem koji pita: „Kato, jeste živi?!“ Za nagradu pred Siskom totalno se razvedrava. Uspjeli smo!

Hvala ekipi,  Bogiju i hvala Kreši. Hvala svima na putu koji su nam pomogli i sudjelovali u ispitivanjima. Hvala svima koji su omogućili odvijanje kampa.

Imali smo sreće, bila je to kišna godina, ljeto i visok vodostaj omogućili su nam da prođemo bez vađenja i prenošenja čamaca preko kritičnih dijelova. Uz promatranje na nekim dijelovima i vađenje motora izvan vode da ne zapnemo.

Bilo je aktivno i nabijeno, ispunjeno, bez praznoga hoda. Dnevna rutina sastojala se od ustajanja, doručka, terena, spremanja šatora, utovar stvari, plovidbe, pristajanja, istovara, podizanja šatora, večere… Sama prisutnost na terenu otkrila nam je i naše mogućnosti. Svi smo bili koncentrirani. Tehnikalije koje smo morali imati na umu: tko je za što zadužen, imamo li sve što nam je potrebno (svakoga dana!). Kada Krešo dolazi s namirnicama? Posebni trenuci – kada smo otkrili Degoj. U čamcu svaki put: spremi i pokrij stvari. U glavi: namaži se protiv sunca, imamo li sredstvo protiv komaraca? Na tanjuru – raznovrsno. Odnosi – dobro je. Higijena – ha-ha-ha. Jutra – mokri šatori, rosa. Večeri – zaslužen odmor. Noći – mmmm, spavamo kao bebe. Kuća u Letovaniću – kazivači i pomagači. Himna: Bandiera rossa. Uspomene – šeširi. Izdržati – još malo. Kombi – spas.

Poslije smo održali par predavanja o putu. Moja analiza, konkretno s zaključcima odnosila se na usporedbu s prošlom ekspedicijom. Što sam iznijela kao bitno? U biti, usporedba s Gavazzijem, njegovim opažanjima, smjernicama i zaključcima. Za prezentaciju sam izdvojila glavne uočene elemente: nošnja Rečica, privređivanje i gospodarstvo Luka, brodovi i kazivači Šišljavić, gradnja kuća i mentalitet Štefanki, nošnja Pokupsko, stanovništvo Vratečko, iznimnosti uvida u život s etno baštinom Letovanić. Predavanja održana na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i matičnome muzeju rezultiraju bitnim činjenicama: skupni dio kao prinos zapisa, rezultati cjelokupne ekspedicije kao uspješno izvršenoga zadatka i terenske smjernice za dalje. Konkretno: mnoštvo fotografija, video i audiozapisi, etnografske bilješke. Uz vrijedna zapažanja studenata. Najočitiji dio: Pokupsko je mjesto razgraničenja nošnji tipa „pokupska“ i „posavska“ sa svojim osnovnim obilježjima. Potvrda nalaza ekspedicije iz 1923. godine i dalje stoji: Pokupsko je mjesto razgraničenja, odnosno početka korištenja posavskoga tipa nizvodno.

Bilo je to nezaboravno iskustvo, sjajno prikupljen materijal i puno smjernica za dalje.

Još uvijek slijedim terenske zabilješke tada napravljene; mnoštvo tema kao naprimjer, oblici graditeljstva, nošnja, privređivanje, gradnja čamaca, pjesme…

Saznajte više!