Nove akvizicije galerijskog odjela (2020.)

Zbirke Galerijskog odjela su tijekom 2020. godine upotpunjene s 23 umjetnine od kojih ovom prigodom predstavljamo darovane crteže Romana Baričevića i keramosliku Lidije Maček Stanić te kupljeni akvarel Janka Šašela i grafiku Ivana Benkovića.

Roman o Baričević (1956. – 2013.) u Koprivnici je završio osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi profesora Vasilija Jordana 1981. godine te se od 1981. do 1983. godine usavršavao u Majstorskoj radionici profesora Ljube Ivančića i profesora Nikole Reisera. Kraće vrijeme radio je kao likovni pedagog u Koprivnici, a nakon toga je djelovao kao samostalni umjetnik. Priredio je dvadesetak samostalnih i sudjelovao na više desetaka skupnih izložbi. O njegovu radu tiskana je monografija autora Marijana Špoljara. Slikarski opus mu karakterizira slobodna gesta i koloristička sloboda.

Darovani crteži u ugljenu su, prema sjećanju više kustosice Gradskog muzeja Koprivnica, Draženke Jalšić Ernečić, nastali krajem 1991. i početkom 1992. godine u slikarevom ateljeu u Specijalnoj školi, kojeg je tadašnji krug koprivničkih likovnih umjetnika i likovnih kritičara te ljubitelja umjetnosti od milja zvao Otvoreni atelje jer su se ondje okupljali za vrijeme uzbuna. Niz crteža ugljenom s motivom hrvatskog vojnika nastao je na nagovor grafičkog dizajnera i fotografa Vladimira Kostjuka koji je u to vrijeme bio grafički urednik i urednik fotografije u prvom glasilu Hrvatske vojske Gardist koje je od 1991. do 1993. godine izlazilo u okviru Službe informativno-propagandne djelatnosti 117. brigade. Ovi crteži nisu izlagani na autorovim samostalnim izložbama jer ih je smatrao predmetima primijenjene umjetnosti – ilustracijama koji su rezultat rada „po narudžbi“ u grubo vrijeme. Ovdje reproducirani crtež bio je izložen na izložbi Tragom Zemlje u koprivničkoj vojarni, a autor ga je izradio u više verzija. Jesu li darovani crteži izlagani na još nekoj skupnoj izložbi toga doba i jesu li modeli za crteže bili pripadnici „Tigrova“ ostaje za utvrditi. Crteži obogaćuju fundus Gradskog muzeja Karlovac svojom likovnom kvalitetom i dokumentiraju kulturnu i umjetničku djelatnost tijekom Domovinskog rata.

Poznata i nagrađivana karlovačka keramičarka Lidija Maček Stanić (r. 1948.) darovala je keramosliku Sv. Ivan Apostol – istarska freska 1471., detalj Uzašašća koju je izlagala na svojoj prvoj samostalnoj izložbi održanoj u maloj dvorani Gradskog muzeja Karlovac tijekom travnja 1972. godine pod naslovom Lidija Maček: zidno slikarstvo prošlih stoljeća izvedeno u keramici. Na izložbi se predstavila s 17 keramoslika sakralne tematike inspiriranih najpoznatijim srednjovjekovnim freskama s područja Hrvatske, Makedonije i Srbije.

Lidija  Maček Stanić radila je kao dizajnerica keramičkih pločica u Voj-niću te poslije u zaštitnoj radionici suvenira u osnivanju u Ciglani Ilo­vac. Njezino bavljenje keramikom karakterizira širok raspon likovnih izražajnih sredstava i autentičnost autorskog rukopisa. Bavi se i slikarstvom u ulju, pastelu i akvarelu te uspješno sudjeluje na brojnim međunarodnim izložbama. Prigodom predaje donacije, autorica je zavirila u privatni arhiv te pronašla pozivnicu i skromni katalog s popisom izložaka te nekoliko dijapozitiva s otvorenja izložbe na kojem su je podržali brojni kolege i prijatelji, slikari Đorđe Petrović i Franjo Koren, kustosi Petar Skutari i Vladimir Peršin, Pero Car… U Karlovačkom tjedniku Đorđe Petrović je prigodom izložbe napisao: „Imponira vještina kojom je Mačekova savladala tehniku rada na keramičkim pločicama da bi prenijela i doživljaj, a ne samo izradila reprodukciju. Nota njezine ličnosti osjeća se u ne-običnoj svježini boja i izboru detalja. Njezina su djela veoma dekorativna i čak praktična. Freske i ikone iz nekoliko vremenski različitih razdoblja bile su povezane i tematski i sadržajno. Treba podržati nastojanja mlade keramičarke da djela, čija je umjetnička vrijednost višestruko potvrđena, pokaže na svoj način.“

Akvizicijom ovog djela Gradski muzej Karlovac popunjava svoju Zbirku skulptura vrijednim djelom koje svjedoči o umjetničkim i zanatskim dometima na sa-mom početku likovne karijere omiljene karlovačke keramičarke te dokumentira izložbenu aktivnost Gradskog muzeja Karlovac.

Za zbirku akvarela nabavljen je restaurirani akvarel opremljen originalnim okvirom autora Janka Šašela (1868. – 1926.) likovnog umjetnika amatera kojemu je ljubav prema likovnoj umjetnosti i prirodi prenio njegov otac misionar, slikar i puškar Jakov Šašel, istaknuti i poduzetni građanin grada Karlovca.

Janko Šašel je osnovnu školu i gimnaziju završio u Karlovcu, a bogosloviju 1891. godine u Zagrebu. Kao župnik je službovao u župama na području Hrvatskog zagorja. Od 1908. župnik je Župe sv. Jurja u Maruševcu blizu Varaždina. Bio je urednik časopisa Katolički pro­povjednik koji je izlazio od 1898. do 1909. u Varaždinu. Biran je za narodnog zastupnika ivanečkog kotara u skupštini Županije varaždinske u dva mandata: 1905. – 1910. i 1906. – 1911. godine te za saborskog zastupnika od 1904. do 1906. godine kada se zalagao protiv obnove financijske nagodbe s Ugarskom, sudjelovao u raspravi o lokalnim potrebama Hrvatskog zagorja (1905.), zauzimao se za donošenje zakona o stočar-stvu te bio jedan od potpisnika Riječke rezolucije donesene 5. listopada 1905. godine. Bio je član hrvatske delegacije na osnivačkoj skupštini Narodnog sveta u Ljubljani 17. kolovoza 1918. godine. Ljubav i nadarenost za slikarstvo naslijedio je od oca Jakova. Narodna galerija u Ljubljani posjeduje 6 njegovih akvarela: dva ranija rada Mlin na planinskoj rijeci, Potok s čamcem te Raspelo u planini (1917.), Primorska terasa u proljeće (1917.), Zimski pejzaž (1924.) i Drveće u jesen (1924.).

Jesenski pejzaž prikazan je unutar kadra polegnutog izduljenog pravokutnika. U prvom  planu po sredini dijagonalno postavljen je široki svijetli put s lijeva i s desna omeđen nepravilnim zelenim plohama trave, a s desne strane je svijetla vodena površina koja sliči jezeru. Put vodi do jednokatnice s dimnjakom i mansardnim krovom okružene drvećem toplog kolorita i veće svjetline što čini drugi plan. U trećem planu lijevo i desno prikazana je svijetla magličasta daljina hladnog kolorita. Figura seljanke s crvenom maramom smještena na putu, drveni čamac na obali jezera lijevo od nje, prema jezeru nagnuto stablo žutoga lišća te stablo zelenkaste krošnje na samoj obali jezera unutar veće kompozicije čine manju kompozicijsku podcjelinu.

Kompozicijske i kolorističke karakteristike umjetnine podudarne su onima na akvarelima Jakova Šašela iz Narodne galerije u Ljubljani, ali u odnosu na njih pokazuju viši stupanj vještine prikaza prostorne dubine temeljem čega se predlaže datacija nabavljenog akvarela u kasniji period autorovog stvaralaštva. Ovaj akvarel je zasad jedino djelo Janka Šašela u zbirkama Gradskog muzeja Karlovac.

Za Zbirku grafika nabavljen je bakropis Ivana Benko-vića s motivom grupe na ulici iz 1911. ili 1912. godine. Slikar i grafičar Ivan Benković (1886. – 1918.) rođen je u Rečici kraj Karlovca, gdje mu je otac službovao kao učitelj. Maturirao je u karlovačkoj gimnaziji, nakon čega je 1907. godine upisao tečaj na upravo otvorenoj Višoj školi za umjetnost i obrt u Zagrebu. Usavršavao se u Beču te 1912. godine u Parizu, gdje zajedno s Miroslavom Kraljevićem (1885. – 1913.) polazi večernje tečajeve na slobodnoj Académie de la Grande Chaumiere. Nakon što je u Salonu Ulrich u Zagrebu u listopadu 1912. godine organizirao svoju prvu i jedinu izložbu, odlazi sa suprugom, kolegicom slikaricom, Samoborkom Marijom Anger (umrla 1923. u Samoboru) u Sjedinjene Američke Države gdje radi kao slikar i ilustrator do 1918. kada podliježe španjolskoj groznici. U zbirkama Gradskog muzeja Karlovac čuvaju se dva Benkovićeva akvarela, jedan gvaš i jedno ulje. Nabavlje ni bakropis je, prema poznavateljici i istraživačici Benkovićevog života i djela Jasenki Ferber Bogdan, jedinstven rad jer za sada nije poznat drugi otisak bakropisne ploče, a neke Benkovićeve grafike, pogotovo linorezi, često se viđaju. Motivski grafika odgovara nekim drugim grafikama iz istog razdoblja. Ispod otiska nalazi se potpis Ivo Benković. Povjesničarka umjetnosti Jasenka Ferber-Bogdan utvrdila je da se na isti način i identičnim rukopisom umjetnik potpisao u prijavnici za izložbu Hrvatskog društva umjetnosti te se može zaključiti da je potpis ove grafike autentičan..